Trebinje, Trebinje kad me vidiš oženi me. Ono prvobitno tvoje mi ne gine u Zvorniku.
Trebinje je grad u kome svaki kamen priča priču nečijih postojanja prije nas. Istorija u jednu ruku i jeste izmišljena da bi kamen dobio čast da živi. Ko sačuva otiske i kuće svojih junaka on ne mora da pali svijeće za sjećanja. Svijeće se svakako pale za one što idu ispod…
Ovdje su temelji vjekovni a fasade njegovano starinje koje umire ako ga podmladiš. Dominiraju mahovine i lišaji i podašišane lijane, romantične bašte, klizavi podovi sačinjeni od izgaženih kamenjara, kulski bedemi, male roletne, metalne kapije, mali mostovi, pripitomljene mačke, divlje žene, grlati muškarci. Ovdje svi govore dobar dan ali niko doviđenja.
Trebinje je grad za bijelu košulju bez prva dva dugmeta, poluzapuštanu bradu i nju u haljini i sandalama sa odvezanom kosom. Ne može jednostavnije a, da shvatiš na prvu.
Bog im je dao sve karakterne, harizmatične i urbanističke blagodati primorja. Jedino nemaju more. Vjerovanja kažu da Trebinje nema more iz razloga da bi sirotinja mogla sa 50KM da vidi Dubrovnik a, da se isti dan ne vrati kući.U pojedinim djelovima Starog grada harizmatično podsjeća na Mostar koji je odbio da poraste.
Malo je tužno obilaziti stare gradove i posle se vratiti u Zvornik koji istorijski nije toliko nebitan koliko je nov. U Zvorniku su kamenje odavno zamjenili pametni blokovi, tako da još malo ni kuću od đeda nećemo imati u ponudi za turiste kojima se slučajno pokvare kola pa iz moranja prenoće kod nas. Lokalni investitori su zarad svoje lične koristi počeli bahato da upadaju u dvorišta i zaklanjaju vidike ljudima sa bogotom istorijom življenja u Zvorniku.
Ko je kriv za sjećanja a, ko za zaklanjanje sunca redakcija portala će uskoro uživo pitati trenutnog načelnika urbanizma u Zvorniku.
Ako ništa bar da saznamo gdje da palimo svijeće, vjerujemo da će nam na to pitanje prije odgovoriti.
