Bajka o prvom aprilu.
Nekada davno, davno, iza sedam normalnosti, iza sedam ozbiljnosti, iza sedam pravičnosti, u nama nepoznatom svijetu zvanom “Osmijeh” živjela je jedna legalna šala i ona je imala svoj dan.
Ljudi su danima smišljali kako će kreativno jedan drugog zeznuti na što ubjedljiviji način.
Nije bilo milosti u tim pokušajima ali uvijek se praštalo i završavalo osmijehom.
Danas je Prvi april, znam da vas je većina bila zaboravila.
U doba izobinja i mogućnosti da odete gdje želiti i da jedete šta hoćete, vama izgleda da nije do šale. Auuu…
Prvi april je umro, nek’ mu je laka crna zemlja!
Umro je od posljedica ostvarivanja nemogućnosti i nelogičnosti.
Umro je onog dana kad je bivši kandidat opozicije za predsjednika Republike Srpske Ognjen Tadić postao Dodikov savjetnik.
Umro je onog dana kad je čovjek sa specijalnom školom postao direktor, pa čak i u zdravstvenoj djelatnosti.
Umro je onog dana kada su ubice i lopovi postali junaci nacije na društvenim mrežama.
Umro je onog dana kada je Sanja Vulić otišla u Federaciju kao predstavnik Republike Srpske.
Umro je onog dana kada je gradonačelnik grada pred narodom plakao da mu daju Aluminu.
Umro je onog dana kada je Miljana Kulić postala najgledanija osoba na televiziji.
Umro je onog dana kada je žensko na instagramu sebe nazvalo đavolom, a muško sebe Luciferom.
Umro je onog dana kad smo Milorada branili u Sarajevu, a okretali glavu na hapšenje boraca.
Umro je onog dana kad su građani počeli da uče djecu sa sela šta je krava muzura- morao sam.
Posle svega gore navedenog, svijet je došao do vrhunca jer je um počeo maštu da doživljava normalno. Tu se izgubio prostor za čuda. Zato narod u sve i vjeruje…
Doduše, mi smo danas ispoštovali datum. Možda i malo previše.
