Posle izborne euforije, napetosti, tenzije… i svega ostalog što nema mir u svojoj pojavi, Zvornik je ušao u jedno umiljato-nježno doba zvano Miholjsko ljeto. Pritom, krenula je i grejna sezona. Vrijeme je za ušuškanost života i teška jutarnja ustajanja. Sad se i namćori lijepo smiju.
Sunce je oštro za oko ali bezopasno za pazuh. Ljudi zamišljeni šetaju svoju svakodnevnicu u mislima, jer u gradu gdje svaki dan isti, psiha se spašava lijepim sjećanjima. Jesen je svakako izmišljena da bi nedostajanja doživila vrhunac, bilo čega.
Ovi iz javnih ustanova, prvenstveno naše komšije iz Gradske uprave, posle umne presije i svih pritisaka oko glasanja, svoju psihu relaksiraju na sajtovima modnih brendova, prvenstveno na Zarinom sajtu. Refrešuju pretragu na svakih pola sata u nadi da će Zara vodootporne tigristaste čizmice spustiti sa 20% na 40% popusta, a isto tako imaju strah da ostanu i bez ti 20% popusta. Slatke su to muke… One malo hrabrije su ipak pazarile jutros, i tako trasirale snovima prostor za nove želje do sljedeće plate… Dobro je poznato da kad srce pretovariš neostvarenim željama postaneš sanjar, posle i umjetnik, a svi znamo da je to mjesto za opoziciju.
U fabrici Alumina, više nema ni jeseni, ni ljeta, a kamoli Miholjskog. Sve su isjekli, tako da jesen i nema šanse za svoje simbole. Dole posle izbora jedino umjetnička tuga Tome Zdravkovića i oproštajna pjesma Vide Pavlović imaju šanse( Ostaće vam pjesma moja, da se pamti jedan Mile, tj. žena) Dole sad radnici piju kafu sa iskolaćenim očima. Toliko im je psiha isprepadana od menadzmenta, da im se čulo njuha i dodira izoštrilo za 300%. Sad ih gazde mogu voditi u lov umjesto mješanaca. Vjerujem da bi ih 80% pristalo i na to.
Uglavnom, napolju je umjereno depresivno vrijeme bez vjetra. Ko zna da voli, a nema šta, on je sad osuđen da nabavi psa ili da mrzi sve ostale ljude.
Tišina je toliko jaka, da je prosto greota uz kokice ne ispričati se sam sa sobom, pa ako treba i posvađati… Što da ne, pa sve je za ljude…
