
Kad god prođemo pored ovog “nekadašnjeg” parka koji se nalazi pored puta koji vodi na Đurđev grad uvijek prvo pomislimo da je ispred nas neka mini verzija Stounhendža, jer nekako je lakše imati prvobitnu misao koja je u rangu “čuda” nego vjerovati da djeliš isti vazduh, grad, državu i na kraju i sam svijet sa ljudima koji su u stanju da probude takve “vandale” u sebi i na ovakav način unište jedno mjesto koje je zapravo služilo samo za odmor ljudima.

Ako je suditi po slikama teško je povjerovati da je ovo uništavanje moglo da bude izvodljivo bez nekog oblika mehanizacije u vidu traktora, ili su samo “Popaji” tj. vandali koristili bijeli španać. Vjerujemo da ni sami izvođači radova nisu bili svjesni kakvog će neprijatelja imati ove klupice i pečurke, da jesu, vjerovatno ih nikad ne bi ni pravili…

Pošto živimo u vremenu vandala i nasilnika koji uglavnom ne odgovaraju za svoja djela, tako da vjerujemo da bi i u slučaju renoviranja ovog parka uobrzo opet došlo do demoliranja istog. Možda je najbolje ne dirati ništa i uzdati se da će neke naprednije generacije koje budu postojale na ovim prostorima posle nas, povjerovati da je ovo neka istorijska činjenica vrijedna pažnja i divljenja. Možda oni budu imali Turističku organizaciju koju će zanimati istorijske činjenice…
Vjerujemo da to neće teško pasti ni Turističkoj organizaciji Zvornika, jer njima je “ne dirati ništa” godinama “uglavnom” i opis posla.
Pa ni pravom Stounhendžu se ne zna namjena, a pod ENESKO zaštitom je… Tako da ima nade…

Inače, nijedna jedina sijalica nije ostala živa. Sve su polupane.