15 Februara, 2025

U izvornom obliku svog postojanja svi znamo da je selo mjesto gdje duševni mir ima svoje utočište. Svi ti cvrkuti ptica, žubori potoka i rječnih brzaka koje u melodično- opuštajućem smislu nudi selo su uglavnom i predispozicije grada ali povećan nivo gradske buke to čini nevidljivim i nečujnim za duševni užitak.

Međutim, posljednih godina sve se to drastično razdesilo! Jedan od glavnih razloga za to je svakako i ubrzan tehnološki razvoj mehanizacije, pogotovo uređaja za obradu i održavanje zemljišta. Pa onda imamo i budžovane površne hedoniste i “crveno slovo” povratnike.

Trimeri i kosačice su jedan od glavnih razloga zašto selo gubi svoju prvobitnu namjenu života. Traktor i motorku ne računamo, a ni komšije koje često uče mehaničarski posao, turirajući motor u večernjim časovima.

Pošto je čovječanstvo odavno odustalo od duhovnog ulaganja u sebe, onda je i logično da je sva pažnja otišla u fizičku estetiku. Kome god je dosadno na selu on posljednjih godina upali kosačicu i pravi svoju “Marakanu” od dvorišta. Pojedini domaćini hodaju fizički zapuštani ali svaki drugi dan s kosačicom uređuju svoje dvorište. Žene je uglavnom koriste ljeti kad hoće da “nabace” boju. Trimeri se uglavnom koriste za djelove koji nisu pristupačni za kosačicu, međutim često ćete primjetiti da domaćin po cijeli dan kosi ono što je mogao kosačicom da završi za dva sata…

Drugi problem sela su posljednjih godina svakako i “vikendica veseljaci”. To su uglavnom finansijski dobrostojeći budžovani koji svoju okolinu “zvučno” štede ali zato rado kupe plac blizu vaše kuće i svaki drugi dan dolaze na svoju vikendicu da uz Baju Knindzu “izdivljaju” svoje depresivne svakodnevnice, a vi kao izvorni stanovnik nekada “mirnog” mjesta ste prinuđeni da slušate njihova zavijanja i očajna muzička izvođenja naših hitova. Ukoliko vam kojim slučajem padne na pamet da se pobunite u vezi toga, odmah vam zalijepe etiketu “namćora”.

Treći i možda namjanje opasni ali ipak vrijedni pomena za seoski mir su svakako “crveno slovo” gosti tj. nekadašnji mještani sela koji su se otisnuli u gradsku sredinu. Oni uglavnom prazničnim danima u “Asidas” i “Nike” trenerkama dolaze u društvu svojih prijatelja i sitne dječice. Posle stalnog boravka u 40 kvadrata logično je da djeca dreče i podivljaju kad ih pustite na nepregledne seoske livade.

Jedino je zima postala mjesto za seoski mir jer često nema struje.

Prati komentare
Obavjesti me o
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Sa najviše glasova
Inline odgovori
Vidi sve komentare
0
Rado bismo čuli Vaše mišljenje, molimo ostavite svoj komentarx